Ovog puta nisam mislila da ću čekati njega, a sada čekam novi ispitni rok jer sam na prvom čekala njega…

Mnogo sam se zalijepila za jednog momka kojeg nikako dočekati da, jel, shvati da ja neću još dugo tako. Naravno, redovno su tu dopisivanja, razgovori, lijepo je njemu sa mnom, kad izvršim pritisak onda naravno idu obećanja viđat ćemo se češće, on će da se promijeni… Pa kontam se nešto dokle ide to čekanje nekoga? Zašto neko nekog čuva tako črvsto uz sebe ali sebe ne daje? Njega niko ne prisiljava da svoje vrijeme baš odvaja za mene, da obećava kule i vile, i onda sve popraćeno tim ljubomornim ispadima, izgovorima… Kada konačno završim sa njim, onda naravno uskačemo u vezu i istom tom brzinom i iskačemo. Mnogo komplikovan muškarac, da mu je imat nekog, ali opet da njega nema niko, da mu nad glavom ne visi nikakva obaveza.

Ja kada dam sebe dajem se u potpunosti, ne mogu da shvatim ja to da ti je do nekog polovično stalo, polovično voliš, polovično živiš. Da ne pričam o muškarcima koji imaju više tih ‘polovičnih’ pa valjda kad spoje sve njih onda vole potpuno, šta li… Da li se neki muškarci ikad opamete? Da li iko danas ima luksuz čekati nekoga? A i da li postoji garancija da ćeš i dočekati? Pa ajte ljudi, da li je iko ikada dočekao onog kog je čekao?

Sada mi prolazi kroz glavu čekamo li njih ili čekamo sebe da dođemo pameti da nam je to apsolutno nepotrebno, da nam je svakako više stalo do sebe nego do njih, da ne srljamo dalje i gubimo vrijeme koje ne možemo vratiti, a vrijeme je svakako neobnovljiv resurs kojeg svi imalo premalo da bismo ama bilo šta čekali, a najmanje muškarca koji ni sam ne zna šta hoće.

Ako se i može nazvat muškarcem…

Komentariši